Blaženstvo zaborava.... Sedim, ćutim, tonem dublje u beskrajnu prazninu. Topla kupka od amnezije. Zatvaram vrata prošlosti, ne marim za budućnost. Ovde sam, sada, i lepo mi je. Sloboda. Kome trebaju sećanja na prošle dane. Sve što je bilo ostalo je zapisano u kosmičkoj knjizi života. Ko sam ja da svojim sećanjima bojim reči, slike, događaje? Neka svedoči vreme. Zašto brinuti o sutra kad ne živimo danas? Hoćemo sutra da živimo za juče ili da brinemo za neko drugo sutra? Da li sam bila pravedna, da li sam bila voljena, da li sam pogrešila? Ma ko to zna i koga briga. Nije to život! Da stalno merim i sečem, koliko sam dala, koliko sam dobila.... Volim sve svoje vrline jer sam ih podelila sa drugima, volim sve svoje mane jer su mi pomogle da upoznam sebe. Ne želim da sudim jer je sve onako kako treba da bude. I neka je. Ja sam ovaj trenutak, ovo telo i duh, ovo srce i um. Ja sam ono što upijam i ono što odbijam. Ja sam svoje ogledalo. Gde god da pogledam ja vidim sebe. U nebu i cveću, kapima kiše,u letnjim danima, u zimskim noćima, u ljudima koje srećem. Ja sam sve što jeste i sve što bi moglo da bude. Veličina sa beskonačno varijabila, božanska čestica i svetlosni talas. Alfa i omega. Ja sam. Ja sam ti i ti si ja a mi smo jedno. Jedno koje nas sanja.