Ponekad tuga dodje tako umilno da je gotovo uvek privijem uz grudi, nepromisljeno joj kazem ostani, pa zazalim zbog toga.Uvijajuci se i guseci ja ne zelim da disem,uskracujuci sebi zivot ja od bola umirem.Danima bacam zrna gorcine na gomilu samo da bih opet izazvala lavinu.Obrisem oziljke i krenem iz pocetka.Cekam vec dugo da se taj talas suza prelomi preko zidova moje duse i nestane u tihom okeanu secanja.Da li ja to volim uzalud? Da li je to  ljubav? Iluzije i konfuzije....Moji snovi su mi, konacno, ubili stvarnost.Nemam koga da prigrlim uz ove bolne grudi dok pece kisela kisa jeda i razocarenja.Osecam da cu uskoro pasti a cije ce ruke biti tu da me docekaju?Snovi su me gurnuli u surovi svet istine,kad sve sto je u glavi bilo,nestalo je cim je glava udarila o pod.Jos koliko dimenzija moram da odbolujem da bih nasla onu jednu u kojoj me on ceka rasirenih ruku?

 

Cekala sam vreme da prodje, ljudi da se srede, srce da se smiri.

Nadala se da je on tamo negde rodjen,da misli o meni.

Zamislja me i trazi u licima zena koje prolaze.

Uzdise kad shvati da ja nisam tamo,iscekuje...

Svi dolaze i odlaze a mene nema,

njega nema, mi smo sami.

Nas ima samo u mislima,zeljama,...snovima.

Jos se ne ljubimo, ne grlimo, ne poznajemo a tako smo bliski.

Nadji me u prostoru jer tvoja sam sve vreme.

Tvoja sam vecno.