Sedim tako i razmisljam u danu koji je isti kao i prethodni u godini koja je ista kao i prethodna.Sedim i pitam se sta se promenilo? Da li sam se ja promenila, da li ? O spoljasnjem dostignucu nema ni govora. Isto mesto, isti posao, prijatelja sve manje, o momku i da ne govorim, nema ga vec godinama, pa svoje seksualne frustracije iskalim na one koji mi dodju pod ruku. Ne, nista se nije promenilo.Po neka bora na mom tridesetogodisnjem licu se dodala ali nista se nije promenilo. Toliko knjiga , dokumentaraca, youtube klipova, foruma o svemiru, prosvetljenju, o ljubavi i svetlosti. Toliko misli i nemisli, meditacije i joge, boravak u prirodi, sungaizing i earth grounding experience i sta se promenilo? Nista! Pocinje u kutku mog racionalnog uma da se kovitla jedna oluja u stvaranju.To je oluja koja cisti sve pred sobom stvoreno. Da li sam negde usput pogresila pa nema rezultata za sav moj trud ili je sve ovo jos jedna laz koju sam morala da zivim da bih videla da ja po nicemu nisam posebna i drugacija od ostalih ljudi nesrecne sudbine. 

Da li je moja karma toliko jaka da je nemoguce promeniti u neke lepse, srecnije okolnosti .Sve je laz! - ja to cujem u onom kutku moga uma koji polako pocinje da dolazi do moje svesti.Sve je uzalud! Ti nisi niko vazan, postignuca nemas, ni neka dobra dela da se pohvalis-nemas.Sve se vrtelo oko tebe i sad je vreme da se spustis na zemlju i da prihvatis taj jadni zivot koji imas kao cinjenicu. Nema vise fantazije samo obicna realnost. Eto to je to sto sve vreme imas. Probudi se iz new-age sranja i pogledaj gde si! Besni oluja, bole me njene reci i ja nemam odgovor na takvu provokaciju. Jer opet nema sta da ponudim kao odgovor.Gde je moje dostignuce, gde je neki napredak, gde? Postala sam sama sebi smesna i svi izgovori koje sam ikad smislila ne piju vodu pred ovim vetrovima sto me sibaju tako golu i nezasticenu od napada razuma. Nema ni kosmicke sile ni intuicije ni nesvesnog dela duse ili sve te energije koju sam navodno skupljala par godina. Sve je ucutalo i ja nemam sta da ponudim u svoju odbranu.Ko sam ja? Koja je moja svrha i cilj? Sta zelim u ovom zivotu? Sve se sad pretvorilo u jedno nerazmrsivo klupko koje ne nudi ni pocetak ni kraj samo neresivu dilemu moga uma i srca.Volela sam sve a opet nisam volela konkretno. Da li cu ikada spoznati sebe to me najvise muci i kad ovako preispitujem sebe pitam se koliko ih ima tih malih verzija mene  i kako se sve one skrivaju u meni. I dan danas ja osecam da sebe nisam upoznala do kraja.Nazalost nadala sam se da ce mi sve one mudre reci i tehnike uvecanja svesti i energije pomoci da to ucinim ali ne. Nisu mi pomogle samo su me zamajavale sve ovo vreme. Drzale me u zatocenistvu i uveravale da je budjenje tu iza coska, samo jos malo, jos ova knjiga, jos ova meditacija, jos otvaranje treceg oka, jos otvaranje srcane cakre, jos kundalini energija, jos zvukovna vibracija, jos post, jos molitva, jos uzdrzanost od seksa i tako jos hiljade jos a ja sam tu na pocetku gde sam i bila.Nisam se pomakla ni milimetar od moje nesrecne sadasnjosti.Sve je isto a ja sam jos i starija sa sve manjim sansama da nadjem sebi bolji posao u vecem gradu, da nadjem svoju srodnu dusu,mozda i da postanem majka, sve je to dalje od mene i snovi i realnost su tako daleko. Kao da se nalazim u nekom mucnom vakumu gde sve sto od mene krene meni se i vrati.Nema nicega da mi da nadu da sam na pravom putu.Ni zvuk ni svetlost ni rec –nista samo moja uobrazilja. Onda shvatis da je to samo trip i nista vise.Sledeci dan je kao i svaki drugi –molitva za moju dusu koju niko ne cuje.Ni Bog me ne cuje.Ni kosmicka sila, ni energija ne prilaze meni.Kao da nosim neki pecat na kome pise neupotrebljivo.Cosmic junk.Eto to  sam ja...